|
Pišite nam o vlastitim doživljajima s anđelima! Jednom mjesečno objavljujemo najdojmljiviju priču.
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Prije dvije godine dijagnosticiran mi je tumor dojke. Bilo je to razdoblje velikih previranja, u meni i oko mene, vrijeme promjena koje su zauvijek obilježile moj svijet. Tijekom cijelog procesa liječenja i oporavka moja mi je obitelj, uz prijatelje bila velika podrška...točnije otac, koji me pratio cijelim putem i u Zagreb, gdje sam operirana. Suočavanje s bolešću, strah, neizvjesnost, sve je to utjecalo kako na mene, tako i na moje najbliže. Pomalo smo bili već svi umorni i iscrpljeni od svega. Petnaest dana nakon operacije, morala sam ponovo u Zagreb kako bih izvadila šavove. To je jutro moj otac ponovo bio sa mnom. Opsjednuta sobom, pazeći na još svježu ranu namom s rcu, nisam ni primjetila njegov umor, izgubljenost na licu i strah koji se duboko ukorijenio u njegovo biće. Zaustavili smo auto na nogostupu vrlo prometne ulice, ne razmišljajući. Otac je tada izašao kako bi obavio jedan važan razgovor mobitelom. Stajao je tako na ulici i nervozno pričao, dok sam ja sjedila u autu i zamišljeno gledala u rijeku ljudi koji su prolazili. Odjednom se iz mase izdvojio jedan mlađi čovjek, pretpostavila sam, jer ga nisam vidjela iz auta, samo od struka naniže. Držao je nekakav paket u rukama. Zastao je pored auta i samo stajao. U sljedećem trenutku začula sam ga kako govori, povišenim, ali smirenim glasom. "Gospodine - rekao je - pazite na tramvaj." Okrenula sam se začuđeno kome govori i ugledala svog oca kako je zakoračivši u stranu u posljednji tren izmaknuo ispred jurećeg tramvaja. Nisam se stigla ni uplašiti. Osjećaj usuda bio je nepogrešiv. Pogledala sam za čovjekom koji je nakon sigurno pet minuta stajanja kod našega auta nastavio smireno koračati dalje. Kao da je namjerno čekao trenutak, kako bi obavio svoju zadaću. Tako je, naime, izgledalo...
Možda je potrebno vjerovati u anđele, kako bismo ovakvu priču interpretirali kao takvu, a možda se samo ponekad, nađemo zatečeni moćnim božanskim zrakama koje nas dotaknu. Koje u našem srcu na trenutak izbrišu granice između svjetova, dajući nam priliku da osjetimo svu veličinu i ljubav Njegova Stvaranja.
Tada više ne vjerujete, tada jednostavno ZNATE.
Mir s vama i čuvali vas anđeli. Hvala im na svemu.
I.
13.04.2010. rađala sam svoje 3. dijete. Ležeći na stolu u rađaoni, sama, između trudova krajičkom oka spazila sam i istovremeno osjetila prekrasno biće, ženu duge plave kose, sa velikim elegantnim izduženim krilima, u bijeloj svjetloj haljini, okupanoj svjetlošću i jakim sjajem. Isprva mi je reakcija bila:Molim, je li ja to dobro vidim?
I kad sam drugi put , nakon djelića sekunde pogledala, to biće je i dalje bilo kraj mog porođajnog stola, meni s desne strane. U tom trenutku osjetila sam veliku mirnoću i spokoj, dobila sam poruku: Ne boj se, ja sam uz tebe, sve će biti u redu. To svjetleće prekrasno biće bio je anđeo. Ispunio me ljubavlju i snagom, srce mi je bilo prepuno...Tu sliku neću nikada zaboraviti.
Ubrzo nakon toga porod je završio u kratkom roku, s minimalnim bolovima. Rodila sam prekrasnog dječaćića.
Na isti datum prije 25 godina umrla je moja draga baka, čija me ljubav nesebično obasipala za vrijeme života a i kasnije...
Jasminka iz Zagreba
Od malena su me učili pobožnošću i redovno sam išla u crkvu, i danas također se trudim ići na mise što redovnije. Nisam imala bajno djetinjstvo, koje je uglavnom bilo obilježeno ratnim posljedicama, novim počecima, neimaštinom, velikim gubicima materijalnog i gubicima osoba do kojih mi je bilo stalo. Bila sam u pubertetu, negdje oko 11-12 godina. Pubertetsko razdoblje mi i nije bilo baš sretno, uglavnom sam bila u depresiji, nezadovoljna svojim izgledom i neuzvraćenoj ljubavi, nailazeći na puno razočarenja i nerazumijevanja kod ljudi i u obitelji. Kao i svake večeri, spremila sam se za spavanje i sanjala sam nešto vezano za školu,naizgled bezazlen san, ali odjednom sam se našla s bratom na terasi kuće. Sunčan i vedar dan se pretvorio naglo u noć, a zvijezde su se sve više približavale zemlji, postale su tako velike i narandžaste te su se tresle. Potom su se kroz taj crni mrak i velike tresuće narandžaste zvijezde spustile tri nezemaljsko bijele zrake, koje su dodirivale dvorište u obliku blagog trapeza. Ta bijela boja je jednostavno bila tako čista, nepojmljiva za ovaj svijet, iz nje je zračilo nešto što ne znam opisati. Iz nebesa je zagrmio glas: "Ja sam put!" . Cijelo to vrijeme sam klečala s bratom pred tim ukazanjem. Onda sam okrenula glavu prema zapadu i tamo je bilo malo brdo koje se tu inače ne nalazi. Po njemu su išla dva anđela, dosta visoki u bijelom haljinama s pojasom od konopca i zlatnom kosom, a lice im se nije moglo vidjet od svjetla koje je zračilo iz njih. U rukama su imali zvončiće i hodajući kroz brdo su pjevali: "Brdom smo išli, k Mariji smo došli." Zatim sam se probudila, sva uzbuđena, znojna, srce mi je bilo u grlu. Ne mogu opisat koliki sam strah i navalu emocija osjećala. Plakala sam, pokušavala se smiriti. Tak nakon sat vremena sam došla sebi. Taj san nikad nisam uspjela protumačiti, ali mi je bio potvrda u moju vjeru, da je Isusov put ljubavi jedini pravi put. To nije bilo moje jedino tako iskustvo, ali izdvojila sam ovo jer je ostavilo snažan utisak na mene. Trudim se činiti dobro ljudima, ali često skrećem s tog puta, griješim kao i svi grješnici, ali taj san me uvijek podsjeti na prave životne vrijednosti i izvore sreće.
Želim vam poručiti da i vi idete Isusovim putem i sigurno ćete ostvariti sretan život.
ANDJEO OD PAPIRA U posljednje vrijeme često nailazim na riječ ANDJEO.Sve me to pomalo bacilo u razmišljanje zašto je to tako. Šetajući po sjećanjima iz prošlosti nailazim da su anđeli mnogi puta dotakli moj život, i to obićno u težim životnim razdobljima. Željela bih podijeliti sa vama jedan od tih doživljaja. Moja prva trudnoća, nakon uobičajenih mučnina prošla je sasvim u redu. Osjećati kako u tebi raste nov život...neizrecivo. Uživala sam u svakom danu i rodila predivnu djevojčicu. Bilo je to jedno od najljepših razdoblja mog života. Međutim, druga trudnoća činila se od samog početka poput pravog pakla. Neprestani napadaji migrene, stalna potištenost, osjećaj usamljenosti učinili su svoje. Zatvorila sam se u samu sebe i činilo se da me samo korak dijeli od ponora. Jednog dana šetajući uobičajenim putem do trgovine, onako sva malodušna, očajna zavapih iz dubine duše :"Bože daj mi neki znak da me nisi zaboravio, da će ovo razdoblje jednom proći,da nisam tako sama..." Vraćajući se iz trgovine ugledala sam kraj ceste neki bačeni papir. Bio je to crtež anđela. I to na onome istome mjestu gdje sam malo prije onako zavapila. Jedan običan crtež kojeg je najvjerojatnije nacrtalo neko dijete i slučajno bacilo na putu iz škole. Meni je u onome trenutku značilo nešto što me trenutno ispunilo snagom. Nisam to mogla drugačije shvatiti nego kao poklon od Boga. Dodir anđelovih krila. I da, prošlo je to teško razdoblje,rodila sam još jednu predivnu curicu. ŽIvot je jednostavno takav. Ponekad nam je lijepo,a ponekad teško. No kako bilo, u jedno sam sigurna, a to je da nikad nismo sami kako god nam teško bilo.
Hodao sam plažom...bio je predivan sunčan dan...
Nikada do tada nisam opažao niti gledao kamenčiće po plažama jer valjda kako živim na moru i često šećem plažama, niti ne primjećujem sitne detalje koji se nalaze okolo mene. Međutim toga dana, kako je okolo mene bilo ppuno kamenčiće raznih boja, "slučajno" sam ih počeo promatrati. Zadivljen njihovim raznim bojama, zamolio sam anđela da pronađem jedan kamen u obliku srca. Malo sam dublje bacio pogled no ništa nisam našao. Nisam se osjetio razočaranim što ništa u tom trenutku nisam našao, te sam krenuo dalje. Nakon par koraka slučajno sam pogledao na stranu, te sam ugledao prekrasan bijeli kamen u obliku srca veličine kao dva nokta na ruci. Iznenađen, prišao sam, podigao ga i iznenađen ostao u uvjerenju kako je moj anđeo jako blizu. Osječao sam se tako toplo, kao zagrljen anđeoskim krilima. Nisam mogao vjerovati da je to kamen u obliku srca jer izgleda kao pravo isklesano srce sa potpunom pravim crtama srca. Nije nalik, već je to upravo srce. Kako još tražim ljubav svoga života, vjerujem kako mi je upravo taj kamen dokaz da se sve odvioja kada i kako je to za nas najbolje, te da će i ljubav doći kao i ovaj kamen kojega čuvam u trenutku kada mi bude potrebna. Anđeli.....hvala Vam.... Vedran.
....prije nešto više od 20 godina strašno sam se razboljela i dehidrirala, imala sam 5 g., nitko nije znao šta mi je je ni kako mi pomoći....bila sam u bolnici gotovo mjesec dana na infuziji i nitko mi nije znao pomoći...jedini lijek koji su mi doktori dali bili su vitamini putem infuzije......i onda smo samo čekali.... čekali smrt ....mojim roditeljima su rekli da mi nema pomoći...digli su ruke od mene ...navodno je bila riječ o nekom rijetkom nepoznatom virusu...roditelji i obitelj bili su neutješni...plakali su dan i noć.... Kad sam stigla u bolnicu sjećam se kako mi je mama rekla da moram biti dobra i da ne smijem plakati.....sva su djeca plakala gotovo bez prestanka....ali ja nisam zaplakala ni jednom...zašto?? Svako veče kad je bilo vrijeme spavanja i kad su se ugasila sva svjetla...medicinska sestra ostavila je odškrinuta vrata moje sobe.... i svako bi veče zaspala dugo dugo gledajuću u svjetlost.....ponekad mi se činilo da je ta svjetlost toliko jaka i sjajna i uvijek je to bio put mojoj kući....sjećam se kako sam u početku imala osjećaj da panično lutam i nikako ne mogu pronaći svoj dom...ne mogu se sjetiti kako izgledaju moji najbliži...moja sestra ...moj krevet..moja soba...činilo mi se to kao najveća noćna mora.....užasno sam se bojala Osjećala sam da se nešto događa samnom...nešto čudno ...osjećala sam da umirem...a nisam ni znala što znači smrt..bilo mi je samo 5 godina ....onda jedne noći,moje panično lutanje da se vratim kući...kao da je prekinuo neki glas...ali nije to bio glas kako da mi se netko direktno obraća..bio je to više kao glas u mojoj glavi.....koji mi je govorio....ovo nije tvoj dom...ali još samo malo i vidjet ćes svoju obitelj ....ne znam jel to bio anđeo ili samo snaga volje za životom ali ja sam se smirila...više me nije bilo strah da ću se izgubiti i da neću uspjeti pronaći svoj put kući ......nakon nekog vremena mama me nekim čudom uspjela izvuči iz bolnine na vlastitu odgovornost....nitko od doktora nije mogao garantirati da ću preživjeti....roditelji su pronašli nekog starog liječnika travara koji mi je dao samo jednu injekciju i nakon toga mi je napokon krenulo na bolje..... ....nekoliko godina nakon mog boravka u bolnici jedne večeri usnula sam vrlo čudan, ali toliko stvaran da se još sad naježim kad ga se sjetim.....sanjala sam da jedem anđele....bila sam zatočena u nekoj kuli...samnom su bili moji prijatelji...oni su bili anđeli i ja sam ih iz nekog razloga jela.....kad sam se probudila neutješno sam plakala....i nisam mogla shvatiti zašto bi itko ikada sanjao takvu grozotu... Otvorila sam bakinu sanjaricu...premda nisam vjerovala u takve stvari........i tamo je pisalo...duga i teška bolest.....i zaista sam se ponovno razboljela....i bilo je dugo i poprilično teško... I evo sada sam još uvijek ovdje...imam 28 godina i osjećam da su ti događaji nekako utjecali na tijek mog života i promijenili nešto u meni. Oduvijek....a pogotovo od onog sna osjećam veliko poštovanje prema anđelima....vjerujem da su oni tu među nama..i sa nama...premda ih nekada ne možemo vidjeti...vjerujem da ih ponekad zovemo prijateljima... Ništa se ne ne događa bez razloga...i Bog nas ponekada čuva od nas samih da ne bi učinili neku glupost...možda nam se ponekad neće svidjeti njegove metode..i možda ćemo nekada zbog toga biti povrijeđeni...ali to je sve sa razlogom i za naše dobro... D
Desilo mi se danas kad sam išla kod mame na ručak. Obično jedemo svi zajedno četvrtkom.Imam jednog brata koji ima svoju obitelj ali svatko živi u svojoj kući ili stanu u susjedstvu. Već par dana se molim anđelima da mi kažu kako se zove moj anđeo zaštitnik i danas sam dobila odgovor. Moja mama, uvodeći me u trpezariju počela je govoriti o dvije male slike s anđelima. Rekla mi je, mi smo obje vodenjaci a anđeo Gabrijel je naš zaštitnik. Dok je upirala prstom u sliku meni je mozak totalno zablokirao. Blagi Bože! Zaista sam dobila odgovor. Zaista me čuju, moje misli, moje molitve,moje riječi upućene njima. Moj anđeo je našao način da mi odgovori. S blaženim smješkom na licu krenula sam na ručak a nekakva toplina mi je preplavila čitavo tijelo. Osjećala sam se tako sigurno i sretno. Moj anđele Gabrijele volim te :) Katarina
Susret s anđelom
Kako sam se više okrenila anđelima i kako su me potakli da tražim više saznanja o njima? Bez obzira koliko pozitivno o nečemu razmišljali i bili optimistični, čovjek ponekad padne u depresivna stanja i osjećaj da nema izlaza, ne vidi svjetlo. Šetala sam se kraj obale mora, gledala tu ljepotu, bio je 8.mjesec, bilo je prilično vruće. S obzirom da mi se u to vrijeme sviđala jedna osoba, a i ja njemu, a iz nekog meni nepoznatog razloga nismo bili zajedno, bez obzira na prisutne obostrane osjećaje, počela sam sumnjati u sebe, kako nisam možda dovoljno dobra osoba, možda dovoljno lijepa iako fizički izgled nije bitan i bez obzira koliko se moje misli čine nebitnima, tada sam se zbog toga osjećala vrlo nesretno. Hodajući i razmišljajući o tome, iz daljine mi je prilazila jedna osoba koja mi je odmah zaustavila ta razmišljanja jer je izgledala vrlo neobično! Bila je obučena u prljavo radno odjelo, visine oko 1,5 m i sitne građe, sijede, kovrčave kose i pognute glave prilazila mi je. Nisam se plašila, bila sam iznenađena izgledom. Kako se sve više približavala vidjela sam da je starija gospođa, ali i dalje nije podizala glavu. Tek kad mi je dosta prišla kao da me hoće nešto pitati, naravno stala sam, a ona je konačno podigla glavu, staračko lice je bilo ozareno smijehom i sreća je sjala iz njenih modro plavih, krupnih očiju, rekla mi je: LJEPOTO MOJA!!! i nastavila svojim putem, ja sam ostala skamenita, srce mi je drhtalo od sreće i gledala sam kako odlazi sve dalje. Nikada je više nisam vidjela,odmah sam znala da je to bio anđeo. Jednostavno sam znala.Taj događaj ću pamtiti cijeli život i od tada sam sve više okrenuta tim nebeskim bićima. Nismo sami i nismo ne voljeni, Bog nas voli, Bogu smo najljepši i najdraži i svaki je čovjek poseban i bitan jer Njemu je stalo do nas. Čuda se događaju svaki dan, mi sami smo čudo, treba samo otvoriti oči i pogledati. Treba obratiti pažnju.
I.V.
Od uvijek sam bila očarana anđelima. Slike i figurice tih prekrasnih, malih, rumenih bića sa krilcima, ostavljale su me bez daha. Život mi nikada nije bio bajan, što više bio mi je pre bolan, no uvijek sam nalazila snage da idem dalje. Jednog dana sam se razbolila, a što je najgore, nakon 2god hodanja po bolnicama, nitko nije našao uzrok moje bolesti. Meni je bilo sve gore i gore. Povukla sam se u sebe i intenzivno počela moliti anđelima. Iz dana u dan, sve više i više. Molila sam ih za pomoć, povjeravala im se.
Jednog dana sam saznala za čovjeka koji mi je cijelo vrijeme bio pod nosom, a ja nisam znala ni da postoji. Bio je to jedan iscjelitelj, koji mi je tada bio jedina nada za ozdravljenje. Nisam imala što izgubiti. Već kod prvog susreta, osjetila sam nešto što nikad prije nisam. Toplina, zbunjenost, nekakve čudne vibracije preplavile su mi tijelo. U tom čovjeku je bilo ono NEŠTO !!! Nije to bilo ona klasična privlačnost izmedju muškarca i žene, bilo je to nešto drugo, nešto puno, puno dublje. Na prvom tretmanu kada je položio ruke na moja prsa, bez ikakvog razloga sam pocela plakati iz sveg glasa. Ja, koja sam oduvijek skrivala osjećaje od drugih, od jednom sam plakala ko malo dijete. Dok mi je radio terapije, pričao mi je o anđelima. Pričao je to sa jako puno ljubavi. Dao mi je snagu, vratio samopouzdanje i ono naj važnije, IZLJECENJE. Vratio mi je zdravlje! Za mene je on bio moj andjeo! Svi traže andjele u nečemu, nevidljivom, dalekom i nedostupnom. I ja sam isprva, ali sam shvatila da je moj andjeo TU uz mene. Da je stvaran! Znao je stvari koje sam u mojim molitvama govorila andjelima. Njegov glas, pogled... bilo je to nešto najljepše što sam ikada čula. DA!, sa vremenom sam se zaljubila u mog andjela, i ne samo to. Dvije godine kasnije mi je postao muž.
Ja i moj andjeo sada imamo dvoje prekrasne dječice, Rafaela i Mihael. Naši mali andjelčići!!!
Ne tražite andjele samo u nečemu nedostižnom. Možda su Vam bliže nego što mislite.
Osvrnite se i pogledajte stvari oko sebe drugim očima. Pogledajte čistim srcem!
By Laila
Netko postoji
Netko postoji
Nevidljiv očima mojim
Tko oduvijek čuvao je mene
Koga nazvala sam Anđelom svojim,
I kad tužne misli
Rojile su se poput pčela,
I kad govorila sam
Ono
Što u srcu svome osjećati nisam htjela.
Pa i tada
Kada, okretala sam pogled
Od svjetlosti ka tami.
I u tome trenu,
Netko
Ljubavlju svojom, ljubav moju
brani.
Netko postoji
Nevidljiv očima mojim
Tko oduvijek čuvao je mene,
Što vidljiv je samo Njemu,
Što prati me kroz život moj
Kao što tijelo ima svoju sjenu.
Taj Netko
Što prati me
Dok moj vrtuljak, životni se vrti
Što govori mi da postoji
Život nakon smrti,
Jer da nije tako,
Zar bih mogla čuti
Riječi s Neba, baš ovako lako.
Netko, tko uvijek je tu za mene
Vidljiv samo srcu mome,
A nevidljiv očima mojim
Što poručuje mi
Da prepreke na svom putu
Neka se ne bojim,
Jer da ćemo
Sve to, zajedno mi proći
I da svakog na svom putu
Netko čeka
Tko će mu pomoći.
Netko postoji
Nevidljiv očima mojim
Tko zauvijek čuvati će mene
Kao što čuvao je i do sada.
Da ga vidim
Potrebno je naći mjesto
U svom srcu
Gdje nalazi se
Ljubav, Mir i Nada!
Safiris
Mojih iskustava s anđelima imam više i to još kad sam bila mlađa. Ispričati ću jedno od njih. Dobila sam bila sličicu na dar s anđelom da me čuva i uvijek bih je nosila uz sebe. Desilo se to dana kada sam se bila s društvom zabavljala i nešto vadila iz novčanika pa pogledala svog anđela. Sjećam se bistro tog trenutka kao da je bilo danas. Anđeo na svom anđeosko blistavom licu imao je krvave suzice. Nisam mogla vjerovati, kako, zašto? Sva iznenađena pokazala sam društvu, ali nisu mi vjrovali da sam ušokirana i iznenađena time vec su pomislili da sam sama sa flomasterom nacrtala mu suzice. Naravno da nisam, jer mi je stalno bio u posebnom pretincu novcanika. Bila sam zalosna sto to nisam mogla s nikim podjeliti, ali shvatila sam da to nije ni važno već da to ima veze samo samnom. Odmah nakon sam osjetila smirenost, jer duboko u srcu sam osjecetila sta mi je htio reci : „Čuvam te, toliko da su mi suze krvave!“
Kristina P., Zagreb
Anđeo na nebu Inače o mom iskustvu ne govorim na sve strane, a i onima kojima sam to ispričao nisu mi baš vjerovali. To se dogodilo jednog ljetnog dana kada sam još kao mali odlazio sa bakom na skupne molitve gdje se molila krunica. Toga lijepog sunčanog dana bez ijednog oblačka na nebu kad su svi molili krunicu meni je bilo dosadno, pa sam se cijelo vrijeme vrtio i gledao okolo na sve strane, ali cijelo sam vrijeme pogledavao na nebo, kao da sam imao neki osjećaj da će se nešto dogoditi, kao da mi je netko cijelo vrijeme govorio "pogledaj prema nebu", nakon par puta pošto sam tu i tamo spuštao pogled sa neba i opet gledao u nebo, odjedanput se pojavio oblak u obliku Anđela, prvi put kad sam to "skužio" mislio sam da mi se samo priviđa i da kad opet pogledam prema nebu da neće biti ničega, pa niti i jednog oblačka, al na moju "sreću" oblak koji je bio u obliku Anđela još je uvijek bio na nebu, tada sam bio sretan jer mi se nije priviđalo. Neko vrijeme sam neprestano gledao u oblak i osjećao neku mirnoću i blagostanje, nakon nekog vremena odlučio sam baki reći sta sam vidio. I kad sam spustio pogled sa neba da ispričam baki što se dogodilo i da ona vidi isto šta sam i ja vidio, istina je da mi baka nije povjerovala u priču, ali opet je zbog mene pogledala u nebo, ali na moju žalost oblak u obliku Anđela je nestao i opet je nebo bilo čisto bez ijednog oblaka. Kada je baka vidjela da na nebu nema ničega rekla mi je da mi se to priviđalo, ali ja sam duboko uvjeren u to da mi se Anđeo ukazao u obliku oblaka i u to dan danas vjerujem i vjerovat ću dok sam živ, šta god mi netko pričao ili tvrdio obrnuto. Još na kraju mogu samo reći: "Bože, hvala Ti što si poslao anđele da nas čuvaju." Mladen C.
Iskustvo
Majka sam trojice sinova, dobrih i vrijednih učenika, prošla 40-te, stalno zaposlena. Pošto sam rastavljena već 10 godina, veliku pomoć mi pruža moja obitelj koja je uz mene od samog početka moje odluke da idem svojim putem. Vjernica sam, djeca su krštena i odgajana u duhu crkve ali moram priznati da uz sve ne stižem previše odlaziti na mise i ispovijesti, nego idem u crkvu onda kada za to osjetim veliku potrebu.
Još ću samo reci za sebe da sam vrlo osjetilna / čulna i da imam kako se kaže ono treće oko koje vidi stvari koje netko ne vidi. To mi se bezbroj puta dogodilo. Danas sam si uzela vremena, da pročitam Vašu stranicu i pod ovim linkom odlučila sam da vam napišem ono sto mi se nedavno dogodilo.
Stanujem u centru i svako jutro idem rano u dućan u nabavku potrebnog djeci za školu i za sve sto treba popuniti u frižideru. Kada sam se vraćala već pred kućom pogled mi je pobjegao u nebo ne previsoko u jednu sjajnu točku koja se pred mojim očima povećavala. Stala sam misleći da li je to zvijezda, ali za zvijezdu je ta pojava bila nemoguća. U jednom momentu potpuno svjesna događaja da sam zapravo na neki način odabrana da mi se to događa iz svijetlosti tzv. "zvijezde" raspršile su se male točkice koje su napravile obris malog anđela s krilcima u haljinici. Prva emocija koja me preplavila bila je plač, ne znam zašto valjda je to bio sretni plač ali kad sam se popela u svoj stan i ispričala sto sam vidjela znala sam da vidjela Anđela. Od tada je prošlo možda mjesec dana, i moram priznati da mi se u ovom periodu događaja samo lijepe stvari sve je jako povezano s ljubavlju i vjerujem da je zato sve nekako zaslužan moj anđeo.
D. Spiljak
Oni su uz nas, pozovimo ih Neki meni dragi ljudi upoznali su me sa tim da su anđeli tu uz nas samo ih trebamo pozvati. Moramo im se obratiti jer oni ne znaju što mi želimo. Prije Božića krenula sam u kupovinu poklona, i kad ono EVO IH prekrasni ne zna se koji je ljepši od kojega, koji govori više od kojega. Nećakinja i ja jednostavno nismo mogle odabrati. Jednostavno sam znala da svaki od njih pripada jednoj od nas. I odabrala sam za sestru, za nećekinju za sebe. Željela sam jednostavno i sebe darivati tom ljepotom (inače do tada sebe nisam darivala, ili sam si uvijek bila na zadnjem mjestu, a sada kao da su mi govorili uzmi i tebi pripadamo i ti imaš svog anđela). I sada kada pišem ovo znam da je TU. Jednog dana dok sam išla sa jednog predavanja vozeći se u autu prvi put sam ih pozvala (bila sam nekako tužna, tužno mi je bilo srce) samo sam ih na glas zamolila da me bar oni vole, i tada me poćeše ljubiti po obrazima (4 mala zlatna anđelčića ) toliko toplo toliko jako toliko stvarno, da me je preplavio neopisiv osjećaj i ja sam plakala, plakala od sreće jer sam znala da nisam sama. Želim svakome da doživi tu toplinu, tu neizmjernu ljubav. I sada kada sam ponovo u nekom teškom periodu svog života jer se polako opraštam sa svojim ocem, znam da su uz mene da mi daju snagu i iskreno ih molim da "prišapnu" kome trebaju da se skrate muke mome ocu i da mu pruže ruku spasenja. I unaprijed im HVALA. Nisam vjernik, ali... "Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili"
Odmah me na ulazu zapljusnuo val energije, ili topline. Zarumenila sam se i skinula jaknu, uguravši ju preko torbe da visi na boku. Uhvatila sam Katju pod ruku malo čvršće. Prošetale smo po dvorani prepunoj ljudi. Štand do štanda, poput pčelica u košnici ljudi su zujali oko nas. I nas dvije smo postale dijelom te žive rijeke koja je tekla dvoranom. Šećući s noge na nogu nakon što smo već dobrih pola sata obilazile i uživale u ponudi zapljusnula me neka toplina. Sasvim iznenada. Ostadoh bez daha. Napravile smo još dva tri kruga po dvorani i svaki put kad bi prošle tim dijelom ista stvar mi se dešavala.
Okrenula sam pogled na desno, sasvim instinktivno i ugledala mali štand u kutu koji je nudio slike anđela. Prepun stol i stalak anđela. Približile smo se stolu i pogledom sam upijala slike i boje. I dalje osjećajući toplinu, kao da je netko ispružio ruku i drži je na mojim grudima. Potpuno fizički osjećaj. Zbunjena tom činjenicom upitala sam Katju da li ona nešto osjeća prešućujući svoja iskustva. Ne. - kratko je odgovorila. To me još više zbunilo jer je sad taj osjećaj ruke koja mi grije prsa postao još jači i još opipljiviji. Činilo mi se kao da mi netko drži srce među dlanovima i grije ga. Nezamislivo.
Nisam vjernik ali ima nešto u tome. Ne padam na priče tako olako, niti na okultno niti na mistično. No, svejedno ovo je bilo nešto posebno, nemjerljivo. Zaustavio mi se pogled na jednoj od slika anđela. Činilo mi se kao da me svi oni zovi. Potpuno su me ispunili i preuzeli. Nisam znala da li da se smijem ili da pobjegnem bezglavo od straha. Možda ludim? Nemam pojma i nije me briga. Još mi se nikad tako nešto nije dogodilo.Teško da je plod moje mašte, ma kako bujna ona bila.
Prepustivši se na tren tom osjećaju peckanja u prsima tražila sam onog anđela koji se najviše isticao. I pronašla sam ga. Chedustaniel - anđeo sposobnosti primanja, imaginacije, prihvaćanja, davanja i pomoći drugima. Odlučila sam ga uzeti za sebe. Nisam htjela izgubiti tu toplinu. Anđeo kojeg sam odabrala sada stoji na posebnom mjestu u mojoj sobi. I svaki put kad ga pogledam ili pomislim na njega u grudima se javi onaj isti osjećaj kao da mi netko drži srce među dlanovima. Kako i zašto još uvijek mi nije jasno. Niti ne želim znati. Želim samo osjećati taj mir što duže. by Missy
Vesna iz Pule
Prošlo je tome više od četiri godine... Moj bivši suprug, nakon petnaest godina braka, zaljubio se i otišao. U trenu moj svijet se sasuo i izgubio svaki smisao.
Nakon dva mjeseca vratio se, molio da mu oprostim... Obećao je da će se brinuti za mene i sina... da će sve biti u redu. Prihvatila sam u nadi da možda možemo spasiti i popraviti naš brak. Nakon sedam dana opet je bio sa tom ženom...i nakon mjesec dana otišao zauvijek. Mrak...mrak...mrak... Trebalo je preživjeti... Moja bol je bila strašna... prestrašna. Par dana nakon njegovog odlaska pokušala sam si olakšati bol pomoću energetskog tretmana kod dobrog prijatelja. U stanju duboke opuštenosti, u meni se pojavila prekrasna toplina, svjetlost, beskrajna sigurnost i ljubav... I jedan prekrasan božanski glas koji je pjevao poznatu Oliverovu pjesmu "Vjeruj u ljubav i sačuvaj nju... vjeruj u ljubav u dobru i zlu. Daj mi svoju ruku sad da te vodim ja..." Ovog trenutka, dok pišem ove riječi, moje cijelo tijelo treperi... Neopisiv je osjećaj blaženstva i radosti koju sam tada osjećala...
Prošlo je više od četiri godine od tog događaja. Moj život se drastično promijenio... Prošla sam puno patnje i bola... u tim trenucima mi je sjećanje na ovo iskustvo punilo dušu i davalo hrabrosti da prođem sve što moram proći... Kad mi je bilo najteže i najcrnje... moj anđeo čuvar pružio mi je ruku i bio moje svjetlo...:)
Danas u mom životu sunce sve jače sija, božja ljubav puni moje srce... a i anđeli su sve bliže i bliže... osjećam ih. Moja najveća patnja... bila je moj najveći blagoslov. Danas samo mogu reći da je život silno dragocjen i da je božji dar... U svakom ljudskom srcu sjedi bog, koji jest ljubav, i čeka da ga otkrijemo... Topli pozdrav od Vesne iz Pule :)
|
Doživljaji s anđelima 
